Prema Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja sve poslovne knjige i izvještaji u Hrvatskoj moraju se sastavljati u službenoj valuti odnosno u kunama. Ukoliko tvrtka ima transakcija u stranoj valuti, potrebno ju je preračunati u kune te primijeniti odgovarajući tečaj. Tečaj koji se pritom uzima u obzir je srednji tečaj Hrvatske narodne banke.
Međunarodni računovodstveni standard koji propisuje računovodstveno postupanje pri obavljanju transakcija u stanim valutama je MRS-ev 21 standard – Učinci promjene tečajeva stranih valuta. Kako bi se tečaj ispravno primijenio, potrebno je navesti računovodstvene pojmove za priznavanje odnosno nepriznavanje tečajnih razlika:
- Inozemne aktivnosti – podrazumijeva inozemno poslovanje i transakcije u stranoj valuti.
- Funkcionalna i strana valuta – valuta s kojom poduzetnik posluje i valuta koja nije funkcijska valuta subjekta
- Pozitivna i negativna tečajna razlika – porast ili pad tečaja strane valute u odnosu na kune
- Monetarne i nemonetarne stavke.
Kod početnog priznavanja transakcije u stranoj valuti potrebno je obavezno preračunati stranu valutu u kune primjenom tečaja na dan zaprimanja sredstava. Kada se određena transakcija nakon početnog preračunavanja konvertira u kune, nije ju potrebno više pratiti u stranoj valuti. Jedan od primjera može se naći kod transakcije kada je nabavljen stroj iz inozemstva. Vrijednost stroja nakon preračunavanja u kune nije više vezana za stranu valutu pa nije potrebno istovremeno praćenje imovine i u kunama i u stranoj valuti.
Međutim, kod nekih transakcija odnosno kod nekih monetarnih i nemonetarnih stavki, Hrvatski standardi zahtijevaju određeno usklađenje u slučaju promjene tečaja. Kada se iste te transakcije ne bi iskazivale istovremeno u obje valute, do usklađenja na kraju ne bi ni došlo. Stoga se kod takvih transakcija pojavljuju upravo tečajne razlike te potrebno je voditi računa pojavljuju li se na monetarnim ili nemonetarnim stavkama.
U računovodstvenom smislu, važan je spot tečaj koji predstavlja aktualni tečaj u trenutku izvršenja neke transakcije, odnosno srednji tečaj Hrvatske narodne banke. Kao posljedica toga javljaju se pozitivne i negativne tečajne razlike koje se evidentiraju kao prihodi ili rashodi te ne podliježu obvezi PDV-a.
Ono što treba naglasiti kod tečaja i tečajnih razlika jest valutna klauzula. Valutna klauzula je svojevrstan instrument zaštite za poslovne subjekte kojim se ograđuju od smanjenja vrijednosti domaće valute tako što svoje depozite vežu uz stranu valutu. Takav postupak određen je Zakonom o obveznim odnosima.
Po pitanju priznavanja troška tečajnih razlika treba primijeniti opću odredbu o priznavanju rashoda, obzirom da same tečajne razlike nisu izričito navedene u Zakonu o porezu na dobit. Dakle, prema navedenoj odredbi rashodima poreznog razdoblja se ne smatraju rashodi koji nisu u svezi s obavljanjem djelatnosti poreznog obveznika niti su posljedica obavljanja djelatnosti.(Zakon o porezu na dobit, čl.5.st.6.)
Na kraju kada je poduzetnik u svom poslovanju utvrdio postojanje tečajnih razlika, potrebno ih je priznati i objaviti u računu dobiti i gubitka.
